Web Admin Duje Barbarić i Rade Popadić
Telefon 092/222-8411
Povijest
Povjesničari, arheolozi i ostali nisu ostavili bogate spise i građu po kojima bi se moglo preciznije utvrditi kada je i kako nastala Žrnovnica - selo, od kuda joj takvo ime? Postoje nalazi iz kasnog neolita - kameni nožić koji je pronađen 1929. godine na Gračiću, te također arheološki nalazi na lokalitetima Krilovača (Krilava), i još neki lokalitetima posebice Grebci, Rake i uz današnju crkvu B. D. Marije, Dvori (sarkofag bez ukrasa). Dakle, sigurno je da su još u antičko doba u gustim šumama na izvoru i uz tok rijeke ljudi našli pogodan kutak za obitavanje, za gradnju nastambi, lov, ribolov i zemljoradnju. To se može vidjeti i dandanas na Gračiću (od tuda mu i ime) brežuljku usred žrnovničke kotline. Na platou Gračića nalazi se najstarija građevina i vrijedni spomenik naše hrvatske kulture, crkvica sv. Mihovila. Po svom obliku i načinu gradnje, kad ih se usporedi sa niz sličnih građevina u Dalmaciji, građenih u romaničkom gotičkom stilu, može se zaključiti da datira između XIII i XIV stoljeća.
Zapisano je, a i njeguje se u usmenoj predaji, da su naši pradjedovi bili i ostali Hrvati s ikavsko štokavskim narječjem. Tu tvrdnju potvrđuju i nazivi pojedinih lokaliteta čiji se naziv očuvao kroz stoljeća: Tribičće, Slatka, Vilar, Šipkovpotok (Šipotok), Živoraj, Uska, Sadrnenik, Gajine, Gradčić, Krč, Torina, Rastovac, Barine, Grepce, Nugal, Podvornica, Pasika, Crpalo, Pogreb, Mečice, Mejke, Mirine, Glavica, Zvirina, Vinogradina, Stinica, Kamena, Podguvno, Podoraj (Podorij), Podploča, Planidište, Počivala...
Pod imenom Bade spominje se rijeka Žrnovnica u jednom dokumentu iz 1198. godine u kojem samostan sv. Stjepana "od borovima", u Splitu mijenja neku zemlju u Žrnovnici.
Samo ime Žrnovnica spominje se prvi put 1080. godine u Supetarskom kartularu, kad je neki Splićanin, kupio cijelo selo i vinograd na Perunu za jednog konja. Pretpostavlja se da su tada u tom vremenu sagrađeni prvi žrnjevi na vodi (mlinovi) i da je to temelj imena rijeke i sela Žrnovnica. Žrnovnica rijeka, a ne selo, spominje sve češće ,npr. godine 1220. kao granica obiteljskih posjeda omiških i knezova koje je ugarski kralj Bela IV primio 1258. godine u kraljevsko plemstvo. Postoji i spomen u zapisu iz 1328. godine "Nagodbom i Mirom" utvrđivanja granica između Splita i Klisa, kada je Split potpao pod Veneciju. Bilo je slučajeva pogubljenja onih koji su radili u korist Venecije i bježanja, sklanjanja u Mosor, a u Žrnovnici su se sastajali sa Poljičanima i s njima planirali na koji će način da naškode Splitu.
Staroslavenska znamenja - Reljef Silvana iz Nugla
Na brdu Sridivica, poznatom među lokalnim stanovništvom i kao Markovača, s lijeve strane rijeke Žrnovnice iznad samog mjesta nalaze se napuštene kuće zaseoka Nugal. Prema predaji, u tom zaseoku obitavale su obitelji Barbarića, Markovina i Sinovčića. Prema istraživanju Barbarići su u Nuglu nastanjeni već od 14. stoljeća. Zadnji je stanovnik, Ante Barbarić, Nugal napustio 1924. godine. Vjerojatno je s početkom 20. stoljeća taj zaseok nazivan i Barbarići, što je rezultiralo promjenom koja je vidljiva u današnjem katastru. Tako se u katastru zaseok zove Barbarići, dok se povijesni toponim Nugal danas odnosi na jedan dio obradivog zemljišta na padinama ispod samog zaseoka. Prema kazivanju koje je sakupio i zapisao Vinko Barbarić, pok. Špira, na največoj se kući u zaseoku Nugal nalazio uzidan reljef koji je prema predaji predstavljao najstariji grb Barbarića. Taj objekt danas više ne postoji. Po napuštanju zaseoka i pri gradnji novih kuća s lijeve obale rijeke, preko puta župne crkve, iz Nugla je odneseno dosta obrađenog kamena za gradnju novih kuća. Tako je i spomenuti reljef 30-ih godina 20. stoljeća u novo naselje prenio Anton Barbarić, pok. Mate. Njegov je sin taj reljef ugradio u zid na jednom dijelu svoje kuće koja se nalazi u dijelu Žrnovnice koji se među stanovnicima naziva Barbarići. Prema zapisima koje je napravio Vinko Barbarić, pok. Špira, taj je reljef 30-ih godina umalo odnesen iz Žrnovnice. Naime, jedan od konzula Republike Italije u Splitu sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća posjetio je Žrnovnicu. Navodno je isti bio porijeklom Barbarić, pa je želio posjetiti mjesto gdje su živjeli njegovi preci. Pritom je neuspješno tražio i spomenuti reljef. Očito je u dijelu obitelji Barbarića koji su prije 20. stoljeća odselili za Italiju bila živa predaja o postojanju isklesanog obiteljskog grba koji je tada bio na jednoj od kuća iz zaseoka Nugal. Vinko Barbarić je u svojim zapisima donio opis navedenog obiteljskog grba. On navodi kako se na reljefu nalazi lik golog čovjeka u hodu uz kojeg su prikazani pas, zmija i janje, koje čovjek drži za prednje noge. On vidi ljudski lik kako se s batinom podignutom iznad glave sprema udariti zmiju koja stoji ispred psa. Kraj tih likova je prikazano stablo koje nalikuje čempresu. Na tom mjestu je istaknuo kako je neuobičajeno na obiteljskim grbovima vidjeti ljudski lik, a smatrao je kako bi se daljnjim istraživanjem moglo razjasniti pravo značenje ovog prikaza. Navedeni reljef danas je vidljiv na pročelju kuće Ivana Barbarića, unuka Antona Barbarića koji ga je donio iz Nugla. Fasada kuće je u potpunosti ožbukana, dok je na mjestu reljefa ostavljen otvor kako bi on bio vidljiv. Sam rub reljefa nije u potpunosti otvoren. Prikaz na reljefu u potpunosti odgovara onima koji su u dosadašnjoj arheološkoj literaturi poznati kao reljefi s prikazima ilirskog božanstva poznatog pod imenom Silvan (starosjedilački kult stada, vegetacije i plodnosti). Reljef iz Nugla isklesan je u vapnencu. Veličina vidljivog polja je 30x32 centimetara. Prema riječima Ivana Barbarića, čiji otac je reljef uzidao u kuću, sam reljef je par centimetara širi od polja koje je ostavljeno otvoreno nakon što je kuća ožbukana. Debljina ploče na kojoj je uklesan reljef nije poznata. Prikaz je uklesan u plitkom reljefu. Reljefni prikaz je dijelom oštečen, pa su pojedini detalji teže razumljivi. Središnja figura reljefa je lik boga Silvana prikazan u hodu na lijevo. Silvan je prikazan en face, a lice mu je prilično oštećeno. Naziru se rogovi, izdužene kozje uši, mjesto gdje su bile prikazane oči te zašiljena trokutasta brada. Nije moguće utvrditi kako je bila prikazana kosa. Torzo je također oštećen, ali je iz cjeline prikaza vidljivo kako je i ovaj dio tijela bio prikazan okrenut prema promatraču, dok je donji dio tijela u pokretu. Vidljiva je naglašena razdjelnica na donjem dijelu torza i ogrtač od životinjske kože kojom je bog mogao biti ogrnut. Noge su prikazane u raskoraku, i to kao kozje noge. Donji dio nogu s papcima nastavlja se na dijelu reljefa koji je zažbukan. Božanstvo lijevom rukom spuštenom uz tijelo iza sebe drži za prednje noge kozu ili jarca. Reljef je na mjestu glave te životinje prilično istrošen, pa se slabo razabire točan položaj glave. Silvan u podignutoj desnoj ruci iznad glave drži svinuti pastirski štap, pedum. Ispod završetka štapa vidi se okrugli predmet. Ispred božanstva nalazi se pas prikazan u sjedećem položaju glave uzdignute i okrenute unatrag prema božanstvu. Dva stabla uokviruju prikaz s lijeve i desne strane. Stablo na desnoj strani je mnogo bolje sačuvano, pa se jasno vide konture debla, grana i krošnje u kojoj su prikazani vjerojatno nekakvi okrugli plodovi. Stablo s lijeve strane je oštečeno pa se tek nazire, ali se čini kako je imalo iste konture kao i ono na desnoj strani.
Staroslavenska znamenja - reljef na pročelju Župne crkve
Vjerojatno jedan od prvih susreta između tada poganskih Hrvata i kršćanskih vjerovjesnika dogodio se u vrijeme pape Ivana IV. (640. - 642.), koji je bio porijeklom upravo iz Dalmacije. Naime, prema sačuvanim zapisima tadašnji je papa 'poslao opata Martina s mnogo novca po cijeloj Dalmaciji i Istri radi otkupa zarobljenih kršćana koje su zarobili pogani'. Povijesni izvori upućuju na zaključak da se proces pokrštavanja hrvatskih plemena odvijao u dužem razdoblju koje je trajalo nekoliko stoljeća, tijekom kojeg je dolazilo i do određenog prožimanja kršćanskih i poganskih elemenata.
O tome i danas svjedoči reljef uzidan u pročelje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici. Naime, dok se sve do nedavno reljef zbog prikaza konjanika i zvijeri, te križeva koji se naziru u gornjim kutovima, smatrao prikazom kršćanskog sveca tj. svetog Jurja koji ubija zmaja, prema novijim istraživanjima zapravo je riječ o prikazu božanskog boja slavenskih poganskih božanstava Peruna i Velesa. Reljef, koji se izvorno nalazio u okolici Žrnovnice, podno brda znakovitog imena - Perun, prikazan je na bijeloj kamenoj ploči u čijem se središtu nalazila narativna scena vječne borbe Peruna i Velesa, odnosno reda i nereda.
Konjanik koji predstavlja Peruna je odjeven samo u haljinu te ima naglašenu trokutastu bradu i velike oči, a slične prikaze Peruna imamo i na kipićima iz Novgoroda u Rusiji, napravljenima od metala. Nadalje, konjanik jaše konja koristeći samo uzde, kao i u slučaju prikaza slavenskog božanstva koje je pronađeno u rijeci Zbruc u Ukrajini. Zvijer koja je prikazana na reljefu i ujedno personificira Velesa ne predstavlja zmaja nego medvjeda. Zanimljivo je da jedna ruska priča govori upravo o tome kako je Perun kopljem ubijao Velesa koji je bio u liku medvjeda. Iznad figure konjanika nalazi se oblak, što upućuje na Peruna kao nebeskog boga koji stoluje na gori (kao kameni oblak), dok Veles, prikazan u liku medvjeda, stoluje na zemlji, u niskim predjelima, odnosno u dolovima.
Povijesni izvori bilježe da je Perun bio najpoznatije slavensko pogansko božanstvo, a kao bog grmljavine i munja vjerojatno je smatran i vrhovnim bićem.
Kako bi se lakše pokrštavali hrvati iz naših krajeva poganski bog Perun dobio je ime kršćanskog sveca Ilije (gromovnika) ili svetog Mihovila (zapovjednika anđeoske vojske), dok su na mjestima štovanja Peruna nastajale kršćanske crkve posvećene sv. Jurju, sv. Mihovilu ili sv. Iliji. Tako su nekadašnji pogani vidjeli u kršćanskim svecima osobine božanstva kojeg su do tada štovali, te su lakše prihvaćali novu religiju - kršćanstvo.
